Ljubav na rastanku, život na početku

Znaš… nije ovo priča o rastanku, više o jednom čovjeku koji je shvatio da se ne može živjeti od jučer. Pa sam spakov’o uspomene, ostavio tišinu gdje je nekad bilo “mi” i krenuo – ne od tebe, nego prema sebi.

Evo u čemu je stvar…
Čak i nakon svega i dalje te volim.
Volim te svake sekunde svakoga dana i neopisivo nedostaješ.
Nedostaje mi nasmijavati te i govoriti „volim te“.
Ali stvar je u tome, koliko te god volim, trebam voljeti sebe više.
Moram te preboljeti i pustiti, koliko god teško bilo.
Želim se ponovo zaljubiti, i budem.
Ovoga puta neće biti u osobu ili stvar, biti će to u vlastiti život.
Voljeti ću ga beskompromisno i bez straha. Voljeti ću ga iako je bez tebe. Stvoriti ću vlastiti put sreći, i neću tratiti niti sekunde žaljenja.

Jednostavno, voljeti ću ga onako kako volim tebe.

share the knowledge:

Facebook
Twitter
Pinterest

Hungry for more?

Šal od svitanja

Intimna uspavanka koja te vraća sebi: Viktorija, ime koje miriše na pobjedu i odzvanja kao tiho sidro u tami. Brige se rasipaju kao sol s kože nakon mora; ono što je peklo, sada je trag svjetla. Dišeš mirnije, jer noć te ogrće šalom svitanja, mekim rubom koji naznačuje dan. U uglu sobe ljubav bdije, naslonjena na zid, diskretna i čujna poput sata: kaplje strpljenje, pali iskru, šapće da si jača nego jučer. Djeca spavaju, dvije male luke sigurnosti; njihovo ravnomjerno disanje plete most od sumnje do povjerenja. U pijesku ostaju otisci koji ne traže dokaz, samo smjer. Ako se zamuti pogled, prisjeti se: tvoje srce nosi haljetak od tišine, ali kuca snažno, ritmom koji razmiče zidove. Jutro će te naći spremnu, licem prema svjetlu, dlanovima bez tereta. Otvorit ćeš prozor i pusti tišinu da procvjeta u riječ. U dahu kave prepoznaš mir, tiho, toplo, neporecivo svoj i dovoljno. A dan, skrojen po tvojoj mjeri, sjeo je na ramena i grije.

Read More

Čisti futur, štedljive elipse, jasni prizori i završni “udar”

Noć je suzila svijet na krug svjetla stolne lampe, ritam kiše i nekoliko tihih odluka. U tom miru tražim male riječi koje ne prave buku: one koje stanu u šaku i ne traže dokaz. Sjećanja se ponašaju kao tipke; pritisneš jednu i prostor promijeni boju. Klavir čeka bez nestrpljenja, crne tipke kao pauze, bijele kao rečenice koje su se same pisale. Ne tražim fanfare; tražim početak, smjer i disciplinu topline. Voljet ću smirivati dan, a ne tebe. Voljet ću birati put kroz vlastitu tišinu. Voljet ću, prije svega, ostati. Otvaram prozor, puštam hladan zrak da presloži prostor, zavjese se miču, a soba udahne dublje od mene. Shvaćam da ne moram sve popraviti večeras; dovoljno je zapisati, pa tek onda zaboraviti. Stvari nam pripadaju tek kad ih opišemo. Lampu gasim tek na kraju. Ako me sutra pitate što sam radio, reći ću: ostajao. I to je mjera večeri: malo svjetla, malo kiše, nekoliko rečenica koje mirno dišu i drže me budnim.

Read More
error: Sadržaj strenice je zaštićen!