Tipke glasovira su mu činile društvo, dok su kišne kapi dirigirale čudnovatu melodiju sa prozora – melodiju koja ga je vraćala u jedan zabačeni kutak prošlosti, prašnjavu kutiju starih uspomena što je izgubljena u nekim kasnijim bitkama. Biti će kako je upravo na tom polju gubio najvažnije bitke. Sada su ona bila natopljena alkoholom što ne broji čaša. Ta tko bi ga razumio, kada osoba sama sebe ne razumije. Kiša je nastavljala padati a on polagano svirati prebirući tipke, čas crne, čas bijele… Imajući osjećaj da leti, približavao se anđeoskim visinama.
Tipke glasovira su mu činile društvo, dok su kišne kapi dirigirale čudnovatu melodiju s prozora — onu vrstu melodije koja ne pita jesi li spreman, nego te bez pardona vrati u neki zabačeni kutak prošlosti. Tamo gdje se čuvaju uspomene bez etiketa, posložene nemarno, u prašnjavoj kutiji koju smo davno gurnuli pod krevet, uvjereni da je više nikada nećemo otvarati. A ona čeka. Strpljiva. Kao stara rana koja ne boli dok je ne dotakneš.
Bit će da je baš na tom terenu gubio najvažnije bitke — one tihe, bez svjedoka, gdje nema pobjedničkih govora ni poraza koje netko tapša po ramenu. Samo čovjek i njegova sjena, i poneka čaša koja obećava zaborav, a isporuči još jasniju sliku. Alkohol je tu bio više sugovornik nego porok; loš slušatelj, ali bar uporan. A tko bi ga uostalom razumio, kad ni sam više nije znao gdje završava on, a gdje počinju svi oni što je nekad bio.
Kiša je nastavila padati, dosljedna kao sudbina, a on je svirao polako, gotovo oprezno, kao da se boji probuditi neku misao koja još spava. Prsti su mu prelazili preko tipki — čas crnih, čas bijelih — baš kao što je život znao prelaziti preko njega, ne mareći za nijanse. Svaka nota bila je jedno “što bi bilo kad bi bilo”, svaka stanka mali predah između dvije istine koje nikad nije znao pomiriti.
U tim trenucima imao je osjećaj da ne sjedi, nego lebdi. Da ga ne drže stolica ni pod, nego neka krhka ravnoteža između sjećanja i nade. Približavao se anđeoskim visinama, ali ne onim svetima i uzvišenima — nego onima ljudskima, gdje anđeli znaju biti umorni, gdje krila ponekad bole, a let traje taman toliko da shvatiš zašto se uvijek iznova vraćaš na zemlju.
I kad je posljednja nota napokon lupila, a potom utihnula, nije nastala tišina — samo se svijet na trenutak zaustavio. Kiša je i dalje padala, ali više nije dirigirala; sada je slušala. Ostao je još koji otisak prsta na tipkama, miris večeri u sobi i čovjek koji je shvatio da se ne mora pobijediti svaka bitka da bi se preživjela. Neke je dovoljno odsvirati do kraja. Ustao je polako, bez žurbe, kao netko tko zna da će se vratiti. Jer dok god postoje crne i bijele tipke, i netko tko ima hrabrosti sjesti pred njih — priča još nije gotova.
