Volim te… U tami noći i sna koji će doći — želim te. Dozivam te.
Mazim ti ime i gledam toplinu zime koja tvoje ime nosi.
Viktorija — pobjeda nad svime.
Nitko ti ne može ništa; svaka je briga privid zida
koji pada kada mu se namjeriš.
Snažnija si no što misliš — znam to, jer te vidim dan za danom;
srce ti skriva maleni haljetak, ali ono tuče jako, snažno.
Djeca su sretna, čak i kad ti nisi — ne oskudijevaj;
to je samo val koji prođe da poravna žal.
U pijesku ostavljaš otiske, uspomene: vremenski kolaž bespuća;
brige — vjetrom raznesene — rasipaju se kao sol s kože.
Pupoljci jaglaca vjerno iščekuju proljeće
i već uče tvoje korake.
I zato spavaj, ljubavi, dok indigo noć prelijeva rubove sobe,
a sjenke na zidu dišu tvojim ritmom.
Spavaj, Viktorija, koja si pobjeda i prije jutra,
toplina zime sklupčana oko tvojih ramena
kao haljetak od tišine.
Još malo, i vjetar će dovršiti pismo koje je započeo na žalu:
val poravnava brige, a otisci postaju staza.
Djeca, dva svjetionika pod kapcima, tiho miješaju san s osmijehom;
njihovo ravnomjerno disanje plete most
od tebe do jutra, od sumnje do svjetla.
I kad se čini da si tanja od daha,
ti si jača od tišine koja te grli.
Sjeti se: u tvojem imenu već gori iskra.
Viktorija — i kad je mrak gust poput tinte,
i kad se lampice grada utope u magli,
i kad se srce zamota u teži kaput misli —
to je riječ što otključava brave bez ključa,
što kaže zidovima da su prašina u zraku.
Dozvat ću te opet, kao i sada: imenom kojim se budi jutro.
U uglu sobe — gdje se ljubav maloprije smijala —
ostavila je šal od svitanja, ćilibar boju kave,
prvi glas ptica koji ti pristaje uz rame.
Uzet ću ga i ogrnuti te kad otvoriš oči,
da ti dan bude mjera po tvojoj mjeri.
Spavaj svojim snom i ne brini za mene — sna tu nema,
a ljubav noću ne vene: smije se iza ugla sobe
i promatra te.
Kad ustaneš, svijet će biti isti —
samo lakši za jedan osmijeh,
topliji za jedan pogled,
i ti, malo više ti.
