Pišem ovo dok nježno prebireš scenarije zemljom snova. Kao kakav film. Oprezna si. Tu i tamo jače udahneš i promijeniš poziciju u kojoj spavaš. Da li ti ruka, ili možda noga, pređe na drugu stranu kreveta i zasmeta tvom vječitom susjedu, to je sada manje bitno.
Promatram te. Vjerno. Staloženo. S osmijehom na licu. Misli mi plove.
Od dana kad sam te prvi puta oprezno i strastveno poljubio; nervozno mrko pogledao kad si me zalila vinom po gotovo snježno bijelim trapericama; onda kad sam ti se duboko zagledao u oči i vidio odsjaj svoje duše; sve unazad do prvog puta kada smo se držali za ruke dok smo zajedno sanjali ljetni san na terasi kuće moga oca. Sada naše kuće. Puno smo dostigli. Pola godine, prožeto nizom nezaboravnih avantura i pošalica na račun naših daljnjih i bližnjih. Najslađe je kad je to račun nas samih.
U manje od pola godine planovi su mi postali ozbiljni. Uvidio sam da sam te našao. Da si mi otkrila podeblji sloj prašine koji se udomaćio, na već dovoljno izranjavanom srcu. Među morem djevojaka koje su me okruživale u životu osvanuo je biser koji je, za razliku od mnogih prolaznika tog života, odlučio zasjati skromnom iskrenošću i nježnom obazrivošću. Ostavila si me bez daha. Mene! Osobu koja u svemu vidi psihologiju i algoritme, teškim djetinjstvom potaknute matematičke jednadžbe kompliciranih Carnagie/Borg/Freud psiholoških formula.
Gledam te tako i pitam se…
Jesi li svjesna da je do današnjeg dana, Valentinova 14.02.2016., prošlo točno dvjesto dvadeset i dva (222) dana kako smo se prvi put poljubili. Preciznije gledano, točno sedam mjeseci i sedam dana je prošlo kako sam u jednoj maloj Hondi Civic ‘redizajn’ ganjao škatulastu Škodu, samo da bi djevojci koja ju je onako manijakalno vozila rekao kako osjećam i pitam da li osjeća isto. Ah taj ponos u Vas gospođice Šprem!
Promaklo vrijeme je 60,82% od jubilarne godišnjice! U tih 5328 sati, svaka minuta je bila potrošena savršeno! Bez riječi.
Negdje sam čuo sljedeće, „da se život ne mjeri po broju udisaja koje uzmemo, već po trenucima koji nam taj dah oduzmu“. Ti si, draga Viktorija, oduzela moj.
Evo te, malena stopala tapkaju po spavaćoj sobi. Ustala si se i silaziš dolje. Ostavljam ti nedovršeno pismo, našu malenu ljubavnu priču, a ti ispiši ostatak… Nadam se da ti ovo proteklo vrijeme znači jednako kao i meni, da je svaki osmijeh bio blagoslov, a svaka suza nije bila uzaludna. Jer, na kraju svoje životne priče mogu reći da sam bogat čovjek. Pronašao sam ono za čime su mudraci tragali od nastanka papirusa. Pronašao sam tebe. Prešavši pustinju, susrevši mnoge ‘prave’ i ‘krive’, na kraju puta pronašao sam svoje blago.
Neizmjerno Te volim, i nastaviti ću te voljeti do svojeg posljednjeg daha.
