Sjeo sam tako i razmišljao… Još jedan dan iza mene. Sada sve što je ostalo jest odvesti se doma i, kako to već biva, nadoknaditi izgubljene kalorije i pravac ‘zemlja snova’.
Palim staru damu nakon što me čitavi dan vjerno čeka na parkingu ispred radione. Akrapovič ispuh veselo brunda svojim reskim tonom dok se motor penje na idealnu radnu temperaturu. Brzo se opraštam od kolege koji već vidno umoran jedva ulazi u svoj CRX. Uz lagani gas obojica se opraštamo i krećemo kućama.
Cesta je polu prazna. Milina. Pola Zagreba je na godišnjem odmoru, uvjeti za poželjeti. Kad bi barem stalno bilo tako. Nema frustracije, samo laganini. Kao da živiš u Varaždinu, mjestu gdje su stres i užurbanost strani pojam. Na radiju, kao da mi Randy Crawford sa svojom pjesmom “Give me the night” u chillstep remix izvedbi nešto želi poručiti. No ne obazirem se. Opijen sam mirnim ritmom vožnje kojim zaključujem ovaj sparni dan.
Crte na cesti prate svaki moj pokret, spajaju se u jednu, zatim u dvije, i potom razdvajaju u niz, i tako redom. Kilometri se okreću na satu, kotači klize iznad ugrijanog gradskog asfalta koji je netom prekrila noć. Tu i tamo se nađe neki nadobudni ‘izazivač’ željan dokazivanja svojoj suputnici na polu-praznim cestama. Lagano ignoriram sve i guštam.
Kako se bližim Dubravi, misli mi lutaju. Razmišljam o svemu po malo… Kao dijete što šara po bojanci, umjesto da se drži unaprijed zadanih polja i linija. Prošlost i budućnost postaju sadašnjost, mjesto gdje vrijeme i prolaznost ne postoji… Tanka linija koja odvaja zaljubljenike i ostali puk. Nije bitna destinacija, bitno je putovanje.
Isto vrijedi za život. Valja cijeniti sve segmente. Tijek vožnje, sporiji ili brži, jest ritam života. Suputnici su poznanici, vječiti prolaznici kroz naš život, i kao takvi će ih uvijek biti. Raskrižja su odluke, a semafori sugestije. Mjesta na koja odlazimo bi potom bili bezvremenski entiteti kojima se vraćamo, koja priželjkujemo ili kojih se klonimo. Na neka mjesta nam je zabranjeno otići, na druga pak preporučeno. I uvijek ispada da se treba slobodno kretati, biti radoznao i iskren prema sebi, ne definirati putanju. Zašto? Jednom mi je jedna bliska osoba rekla da “definirati znači ograničiti”. Čim ograničiš namećeš vremensku epohu prolaznosti. Nemoj se ograničavati, nemoj definirati. Odaberi put za koji osjećaš da ti treba u tom trenu.
Prepustiš se… I shvatiš da si doma… Zatim nježno okreneš ključ, izađeš, baciš pogled na grad koji se prostire pred tobom – svi ti putevi, sve te ulice, semafori i suputnici, moguće destinacije… I shvatiš – stigao sam. Možda sutra odem drugdje… A sada, laku noć!
